probavni

blog za ispucavanje kad se svašta skupi...

15.03.2009.

tek ponekad

mi se  čini da je sve moguće... ipak.
razmišljam o tome šta je svrha ovoga što  studiram i toga što ću da radim...
ponekada, i glupav film može čovjeku da da nadu, a za mene poenta ovog posla je u tome.
dati gledaocima nadu... u bolje sutra, u sretan kraj, u pravu ljubav, u pravedno suđenje... ma šta ja znam, jednostavno dati ljudima povod da ujutro kada se probude  i pomisle 'spavati ili umrijeti'... odluče ipak da se probude i žive...

sve nekako ide naopako... jah... trenutno!
moram se boriti za... za sve se tako moram boriti...
opet mi padaju na pamet one vjetrenjače, kuda god da krenem samo na njih nailazim...
moj profesor je vjetrenjača, moj polumomak (or what ever) je vjetrenjača, posao je vjetrenjača, ja sam vjetrenjača, ova država je vjetrenjača... mogu puhati u vjetrenjače i pokretati ih, a mogu se izboriti... da ih srušim i živim svoj život.

jednostavno sam zbunjena.
ubjediše me da za sve postoji samo jedan tačan odgovor... život je ustvari kviz...hehe... ko bi rekao?! kviz... ili znaš ili ne znaš odgovor, ili osvojiš ili ne osvojiš jack pot. ja bih prije rekla da je život bingo. neka kombinaija brojeva... pa ili ti se posreći ili ne.

tako sam nedorasla svemu što mi je sjelo na glavu... ustvari, svemu što sam sebi natovarila na leđa... ili šta god!!!
private life... what was that???
igranje yovila i gledanje filmova... ah  da privatni život je zurenje u ekran. hmmmmmmmm...

ali nada... da nije nade odustala bih od svega. ovako, neću da biram između ili i ili! hoću sve. i znam da mogu sve... pa koliko toliko :)
hoću život. hoću pravo na svoj eskapizam. hoću pravo da ne budem ništa i tek tada ću moći biti nešto... agrhhhhh... bilo šta!!!
ako je već ljudima potrebno da bježe od turobne svakodnevnice, od nesreće i jada... pa bolje da im ponudim nešto iole edukativno i ispunjavajuće kao alternativu turbo folku... opijanju... i ko zna čemu sve!!!
to je moja privatna misija. anamo oni ne znaju u kakvom svijetu žive! odgovorno tvrdim da ja znam. i sutra, kada me ponovo ubjede da ne znam, ostavljam sebi ovaj post da me podsjeća da  ima nešto  u tome što radim, da ima nešto u tome u šta vjerujem...
zaista želim da ova država bude bolje mjesto za život.  zaista želim da  svi skupa prevaziđemo bolnu prošlost. to nećemo moći govoreći neprestano o tome kako je sve sjebano. dosta otvaranja očiju ljudima... pa nisu glupi... svi dobro znamo šta je bilo, šta se dešava i gdje to živimo. na stravične vijesti možemo po n-ti put reći Bože sačuvaj... i to je sve!!!
umjetnici... ostavite novinarima njihove teme... hajde da unesemo malo radosti u nečije živote.

JEBEM VAM VIŠE ANGAŽOVANU UMJETNOST!!!

14.02.2009.

čekam nekog, nekog sličnog sebi

često slutim  - bježi mi se
gdje da bježim kad se bojim svjeta
s kim da bježim, ko će da me čuva

koji ima hrabrost da me otme
ko to ima gdje da me odvede
da se skrasim i da s njim osjedim

ja sve čekam nekoga ko vrijedi
da za sebe i njega dom svijem
trebam mjesto vrijedno mog boravka

ostavila ja bih roditeljsku kuću
pobjegla daleko, ko mahnita da sam
samo kad bi našla nekog sličnog sebi

27.12.2008.

slutim da će mi eksplodirati glava

pritisak, veliki pritisak
čak sam i boju kose promjenila nadajući se da će to nešto promjeniti...
da li je vrijedno sve ovo.
da li sam promašen slučaj, nema trenutno načina da saznam.
ponovo čekanje, čekanje, čekanje
samo da sve ovo prođe
samo da sve ovo dobro prođe

imam još malo, još samo malo da izduram i onda je gotovo
bit ću prepuštena sama sebi, svojim nesigurnostima
i prepuštena tom okrutnom svijetu o kom svi pričaju
i zvjerima koje vrebaju koga će novog oderati

čekam momenat da ostanem nasamo sama sa sobom
u nevolji...

i jedva to čekam iako ću se jednog dana kajati
tako to ide, sve ovo će jednog dana zvučati tako romantično...

12.11.2008.

ovo nisu stihovi ovo su samo kratke rečenice!

obuzela me melanholija
 
melanholija je bolest - odgovorno tvrdim.
znači - bolesna sam!

bolest je jer od melnholije mi se nešto dešava u stomaku
sve se prevrče, trepti,
u glavi mi tutnji - gori

nemam apetita!

sječanja naviru odakle se najmanje nadam,
čak me i magla raznježi
ta odvratna, smrdljiva magluština.

od melanholije mi pada imunitet
i sve me slama, hladno mi je.
koža se ježi.
umorna sam.
po licu mi iskaču neke piknice.

vjerujem da se ovo stanje može i drugačije nazvati,
ali melanholija zvuči umjetnički :)
blesava sam.

na časove razdragana, zatim tužna,
pretežno usamljena.

nedostaje mi moje lijepo stvorenje.
otjelovljenje moje radosti i veselosti.
moj sirup i aspirin.

ili sam samo razmažena i treba mi pažnje.
e ne znam vala, sve da me sad macolom neko zatuče
jednostavno - ne znam!

02.11.2008.

i tako!

voljela bih da na blogu mogu objavljivati vesele stvari,
ali jednostavno se ne osječam tako... veselo.
ustvari, osjećam se krajnje tugaljivo.
neprestana razočarenja.
znam, to je život, shvatila sam, ne može baš sve da bude onako kako
ja želim.

a ne znam ni šta je to što stvarno želim.
uvijek želim baš ono što nemogu da imam.
ali to je valjda tako u ljudskoj prirodi,
da mogu da ga imam ne bih ga željela,
vjerovatno. ma šta vjerovatno, sigurno!
jer uopšte nije nešto posebno. samo je takav,
nekakav običan, ni po čemu naročiti,
ali ja ga sanjam, i sanjam i želim...
i to traje, i odugovlači se, ja čekam, i čekam,
čekam da se stvari same dese - kako bi Balaš rekao...
i ne radim ništa.
svaki put kada sam nešto učinila to je bilo pogrešno,
i onda se on povlači, sav prestrašen mojom napadnošću...
grrrrrrrrrrrr...

i sjedi, čekaj, nemoj da dramiš... i nije on vrijedan toga i šta ti ga ja znam više

kada se okupiram poslom ni ne  mislim na TO!
i sve mi je svejedno jer svakako ni ne bih imala vremena.
kada trebam da radim ponovo mislim na TO!
postao je stvar, apstraktni pojam koji tako... vrlo virtuelno egzistira.

pojest ću se ako ne učinim nešto... a šta god da učinim neće valjati.

upravo zbog toga pišem ovaj post
eto, čisto da istresem TO iz glave!

07.09.2008.

MAJKA

miris majke
ugodan miris sigurnosti
podrške

duša bdije
nadamnom
i kada ona nije tu

riječi dobronamjerne
i bitne kao izreke
mudrih velikana

bistre suze
spasonosna kiša u pustinji
ili na vrelom danu

miris majke
tako različit
tako poznat

(za sve one čije majke nisu uz njih)


Noviji postovi | Stariji postovi